Okladi se Sibinj' Janko / da će crkvu previsiti / pozlaćanim buzdovanom / u kojem je buzdovanu / trista oka ladna gvožđa / i četiri čista srebra.

Prebacujući crkvu, Janko Hunjadi, „naš“ Janko Sibinjanin, sruši crkveni toranj, ali mu protivnici u opkladi, jer je buzdovan ipak „aterirao“ s one strane crkve, moraše isplatiti „sedam tovar' blaga“. Svoj dvorac u rumunjskom gradu Hundeoara, u jugozapadnoj Transilvaniji, ispod planinskog vijenca Poiana Ruscă, da se sad podigne iz svog odavno neznanog groba u Zemunu, kamo je 1456. došao spašavati Beograd, teško da bi prebacio, osim ako bi mu ko dao kakav „bajraktar“ ili „lancet“; ako bi snage i imao, buzdovan bi zapeo u šumi tornjeva dvorca i opklada bi bila izgubljena. Dvorac je oduvijek općeprihvaćen kao najvažnija stara svjetovna građevina ne samo u Transilvaniji nego u cijeloj istočnoj Europi.

Zbog svega što povezuje Hundeoaru i ondašnje Ugre, grad je odavno „tiha patnja“ današnjih Mađara, koji ga službeno nazivaju Vajdahunyad, što bi u doslovnom prijevodu značilo Vojvoda Hunjadi, kao što i službeni rumunjski naziv dolazi iz transliteracije jednog od mađarskih naziva, Hunyadvár, odnosno Hunjadijev dvorac, dok je za Sase, kojima su gospodarstvo i puno čekmedže dukata uvijek bili iznad svega, Eisenmarkt, odnosno Željezni trg. Doista je Hundeoara još od srednjovjekovlja, gledano iz našeg, bh kuta, „rumunjska Zenica“, s prvom izgrađenom visokom peći na svijetu, 1750. u obližnjoj Toplici, te najvećom čeličanom u državi sve negdje do pada „željezne zavjese“ i propasti bezbroj velikih i malih industrijskih pogona.

M.J. | Bljesak.info / Kako god, izmakne mi :)

Željezo se ovdje kopa i prerađuje i mnogo prije, dok su ovim područjem vladali Dačani – u blizini je njihova prijestolnica Sarmiszegetusa Regia, kao i rimska joj sljednica Ulpia Traiana Sarmizegetusa – o čemu najbolje govori osam dačkih talioničkih peći pronađenih na brdu Sânpetru (Sveti Petar), blizu dvorca.

Rimljani su, naravno, nakon što su 106. godine osvojili Daciju, samo nastavili, gradeći na Sânpetruu utvrdu, a naselje na prostoru današnjeg grada te obližnjeg sela Pestis. Prvi spomen grada, 1265. godine, veže se za majstore za štavljenje kože i preradu vune, ali je željezo promijenilo sve, a u dokumentima je ostalo zapisano da su ovdašnji ljudi za sebe govorili da su „rođeni tamo gdje je rođeno željezo“.

Vjerojatno je prisutnost bogate željezne rudače u ovdašnjoj crvenici bila i jedan od motiva Janka Hunjadyja Sibinjanina da upravo ovdje od 1440. do 1444. podigne velebni dvorac, nakon čega će ugarska kruna 1448. godine dati Hunyadváru status grada. U stankama između ratnih pohoda Sibinjanin će oštru sablju zamjenjivati olovkom, kojom svojim arhitektima crta kakvo bi čudo želio vidjeti od dotad malog dvorca, stalno u prvi plan stavljajući obrambeni, ali nimalo ne zanemarujući ni estetski segment. Nema dvojbe da je u tome imao domišljate i maštovite suradnike. Pusti toranj, Toranj bubnjara, Buzdogan kula, Kapistranov toranj, Bijela, Nebojša i druge kule, brojni bastioni, obojeni krovovi, unutarnje dvorište, balkoni ukrašeni rezbarijama, sve navedeno i mnogi drugi detalji doprinose tomu da je gotičko-renesansni dvorac poznat u cijeloj Europi i uvršten među sedam rumunjskih čuda. Neki tornjevi su sagrađeni naknadno, a na nekima se, odreda četverokutim, vide golemi otvori u koje bi se, u slučaju napada ili opsade, uglavljivale cijevi topova i drugih teških oruđa.

Do dvorca, smještenog na stijeni oko je teče rječica Zlaști, vodi nekoliko desetaka metara dug pokretni pješački most. Pretpostavljamo da niko, ali baš niko ne ode ne napravivši koji selfi na mostu s dvorcem iza leđa. Tako i mi: kud svi Turci, tu i mali Mujo :) Kasnije ćemo ga vidjeti s najviših točaka dvorca; sasvim je nalik maloj, dječjoj bob stazi. Stranjamo golemim unutarnjim dvorištem, zagledamo portale i nadvratnike, bifore i trifore, a ponajviše kule, neke i s „izvučenim pramenovima“; da je dvorac potpuno prazan, bez ičega, vrijedilo bi ovako prošetati. Mimoilazimo se s majstorima koji su razapeli skele na dvije povelike zgrade, a onda ćemo nabasati i na dugokosog Hunjadyjevog viteza pod plaštom, protiv koga ću se okušati u mačevanju; zamahujem, sjeckam zrak, ali što god pokušam, izmakne mi :)

M.J. | Bljesak.info / Detaljčić iz dvorca

Romantična slika dvorca ne ide, međutim, bez mrlja. Kao i drugdje, neke od kula služile su i kao zatvori, kako za pobunjene kmetove, tako i za odmetnute plemiće, ratne zarobljenike i druge za koje je, često, bez sumnje, i „od čibuka“, presuđeno da su zbog nečega krivi. U skladu s Terezijanskim zakonikom, koji je na snazi bio od 1768. do 1787., na svakom ovakvom mjestu brižljivo su uređene i prostorije za mučenje, ovdje dvije mračne komore, u koje najprije ulazimo. Jedni, svezani, vise na zidovima, drugi, na kukama, čak i sa stropa, a maštovitost majstora koji su osmišljavali sprave za mučenje zaslužuje, da je utemeljena, Nobelovu nagradu za torturu. Vješanje ili odrubljivanje glave mačem mogli su biti smatrani nagradom ili, kad se radilo o većem broju osuđenika na smrt, akcijskim popustom :) u odnosu na spaljivanje na lomači, stavljanje u škrip za stiskanje ruku, nogu i koječega drugog, sjedenje u stolici iz koje vire desetci željeznih šiljaka, rastezanje udova ili sakaćenje i otkidanje dijelova tijela. Osim praktičnih primjera, tu su i skice, nacrti i tehnički opisi pojedinih mučila. Zvjerske odredbe zakona što ga je donijela Marija Terezija prestat će važiti stupanjem na snagu Jozefinskog zakonika, kojim je mučenje zabranjeno.

Najdojmljiviji je prikaz mučenja sirote Ane ili, kako gdje, Barbare, supruge Jánosa Töröka, vlasnika dvorca sredinom 16. stoljeća i velikog zagovornika luteranske reformacije. Ljubomoran bez mjere, a vječito u ratnim pohodima, nerijetko bi, kaže predaja, priprijetio svojoj ljepšoj polovici da će biti okrutan ako sazna da ga vara. Kad je nesretnoj ženi, dok joj je mužić ko zna gdje vitlao mačem, zatrebao kovač, pa ga pozvala, Törökov špijun dojavio je posjet, protumačen onako kako ga ljubomorni jedino mogu protumačiti. Čim se vratio, godina je bila 1557., bacio je Anu/Barbaru u okove, a ubijena tako što joj je krvnik, u ono doba stalni zaposlenik dvorca, zabio čavao u glavu.

M.J. | Bljesak.info / Ana/Barbara na kraju je dobila čavao u glavu

Druga „mučilačka“ legenda vezana je za bunar u unutarnjem dvorištu. Kako je u dvorcu uvijek bilo zatočenika, uglavnom zarobljenika protivničkih vojski, tako su se u „zindanu“, u doba Janka Sibinjanina, našla trojica turskih vojnika. Legenda kaže kako je turska trojka određena da, u potrazi za vodom, probija rupu u živoj stijeni, a kako bi bili motivirani da što više urade, Janko im obeća da će zadobiti slobodu ukoliko stvarno nađu vodu. I kopali oni, prolazile godine, ali odustajali nisu, iskopavši u stijeni rupu duboku 30 metara. Petnaeste godine kopanja doista udare na vodu, ali… .Janko je u međuvremenu umro, a njegova udova Erzsébet Szilágyi, majka slavnog Matije Korvina, smatrala je da nema ništa s muževljevim davnim obećanjem i trojicu je, umjesto u slobodu, poslala – krvniku! I onda će neko doći i zapjevati onu „Na bunaru, na bunaru zlato materino“, ni ne znajući kako je bunar iskopan. Kao tužna uspomena na legendu, ugreban u zid pored bunara, točnije u kontrafor kapele, i sad stoji kratki zapis na turskom. Kako ovdje dugo vremena nakon protjerivanja Turaka iz Ugarske niko nije znao turski, stoljećima se vjerovalo u nečiji „ofrlje“ prijevod po kome na zidu piše „Imate vodu, ali nemate dušu“. Kad su ga pokazali nekom ko zna turski, ispostavilo se da se na zidu potpisao „Hasan, koji živi kao rob đaura u utvrdi blizu crkve“. Crkva iz Hasanova zapisa bio je franjevački samostan sagrađen 1448., u kome je djelovao i znameniti talijanski redovnik i vojskovođa, kasniji svetac, Ivan Kapistran, koga je papa ovamo poslao da pripremi plemstvo i vojsku za sudjelovanje u križarskom ratu, odnosno pohodu na Beograd.

Iz Jankova vremena potječu i dvije najveće dvorane, a ispod jedne od njih, Dvorane vitezova, nalaze se zatvorske katakombe. Inače je Viteška dvorana, osim za gozbe, služila i kao sudnica. U podu je stajala rupa na kojoj bi optuženik stajao za vrijeme ispitivanja, a rupa bi se polugom daljinski mogla otvoriti pa za izricanje presude nekad nije trebalo izgovoriti nijednu riječ već samo dati išaret onom u čijim je rukama bila ručica poluge, nakon čega bi nesretnik u sekundi propao u katakombe. U drugoj, u slobodnijem prijevodu Djelatnoj dvorani, mada bi se mogla nazvati i Radnom, održavani su svečani prijemi, obavljane dodjele ordena i druge ceremonije, a u njoj je neko vrijeme, dok je Janko Hunjadi bio transilvanijski knez, zasjedala i transilvanijska skupština. S gotičkih stropova Viteške dvorane vise zastave s grbovima ondašnjih plemića, dok se u onoj drugoj mogu vidjeti oslikani medaljoni, među kojima su i oni Mateija Basaraba, vladara Vlaške, te kolege mu, vladara Moldavije, Vasilea Lupua, ali i vladarski tron, u koji, dakako, sjedam, kao i odlična zbirka srednjovjekovnih ratničkih oklopa, oružja, alata i drugog.

M.J. | Bljesak.info / Jedna od slika/skulptura Stefana Baloga

Treći veliki prostor je kružno stubište, ali zanimljivih sadržaja ima doslovno kud god okrenemo. U jednoj od odaja, recimo, gotički lapidarij, u drugoj obezglavljena mramorna plemićka poprsja, u trećoj stoljećima stari originalni dokumenti vezani za prošlost dvorca, u četvrtoj spavaća soba nekog od plemića s popisa vlasnika i krevet s baldahinom, u petoj etnološke zbirke… U dvorsku kapelu se ne može, ali je ponutrica vidljiva s galerije, nekadašnjeg kora, a boljeg pogleda nego odatle i tako nema. Nismo sigurni, daleko je da se pročita sitnoslovni natpis, ali nas s vitraja vjerojatno gleda dugokosi i brkati Ivan Kapistran. On će, kao i Janko Hunjadi, glavu izgubiti ne od turskog mača već od kuge, nakon oslobođenja Beograda, i biti pokopan u Iloku, s oporučnom željom da u spomenutom gradiću trajno djeluju franjevci. Danas je, znamo, i zaštitnik iločke crkve.

U jednoj od dvorana izložba slika nekog Stefana Baloga pod nazivom „Transilvanijska noć“. Vjerojatno se na ovakvim mjestima ne bih osvrtao na likovnu izložbu, takve stvari se „ubace“ samo za izdašniju turističku ponudu, ali ovdje moram i hoću, budući da Balogovi likovi izlaze iz njegovih uradaka, koji time prestaju biti samo slike i pretvaraju se u skulpture. Jednostavna inovacija, sigurno ima još onih koji su se poslužili ovim „trikom“, ali ju je rijetkost vidjeti.

U neke od kula može se ući, a visoke su toliko da grad, iz raznih kutova, gledamo gotovo iz ptičje perspektive. Od zatrpanih šanaca uza sami dvorac, preko naknadno dozidanog dijela i njegovih kula, iznad tornjeva triju crkava, pogled puca sve do golih brda s druge strane grada.

Nakon što tabanima ponovno dohvatimo zemlju, zadržat ćemo se još samo u razgledu svojevrsnog „skladišta“ uglavnom gotičkih kamenih gromada u refuzi za koje unutra nije našlo mjesta. Nudi nam se, u povelikoj izdvojenoj zgradi ispred pomičnog mosta, i posebna Izložba torture, ali to je već valjda – nama je taman bilo ono unutra – samo za one kojima tortura nije povijesni detalj već životni fetiš broj 1. Ne može se baš samo proći ni pored butika sa živopisnom rumunjskom narodnom nošnjom, a onda se „provlačimo“ ispod kapija dvoračkog kompleksa, svaki čas, čak i dok sjedamo u auto, potom i u retrovizoru, bacajući čeznutljive poglede na šiljke kula čudesne ostavštine Janka Hunjadija i sina mu Matije Korvina. Korvin je, znamo, spasio i preoteo i mnoge bosanske gradove od Turaka i znatno usporio njihovo napredovanje prema srednjoj Europi, zbog čega će ga papa Pio II. nazvati „Kristovim prvakom“.

M.J. | Bljesak.info / Pogled na grad s jedne od kula

Za kraj, ne spomenuh, mada neki sigurno znaju: grb obitelji Korvin krasi gavran koji u kljunu drži zlatni prsten. Narodna predaja najčešće ide usporedo s činjenicama, ali nekim svojim „uskotračnim“ kolosijekom. Tako je i ovdje pa je, prema predaji, Janko Sibinjanin bio nezakoniti sin ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, a da ne bi osramotio svoju prelijepu i prezgodnu priležnicu Elizabetu, kralj je dadne za ženu svom najhrabrijem ratniku Vojku. Ni danas, kamoli onda, za muški ego nije bilo baš lako, ma kako blistala, uzeti za ženu neku koja je s drugim muškarcem ostala „malo trudna“ :) pa Sigismund Vojku daje i tada mali dvorac, dok sinu u amanet ostavlja zlatni prsten koji će mu, kad odraste, biti preporuka za ulazak na kraljevski dvor. Dijete je poodraslo i majka ga, nastavlja predaja, povela na neko putovanje, a za odmora na terasi neke velikaške kuće prsten bude ostavljen na rubu stola, uza zdjelu u kojoj je stajalo ono što bismo danas skupno nazvali grickalice. Gavran što je kružio iznad kuće spazio je sjaj prstena, zaletio se i zgrabio ga, a mali Janko učas dohvati luk, nanišani, ubije gavrana i povrati prsten. Za dogodovštinu uskoro saznaju svi koji su se nešto „pitali“ pa Janko bez problema bude primljen na dvor. Ostalo se zna. A „corvus“ je u latinskom gavran. Danas na se tu pticu zloslutnicu gleda s podozrenjem, ali je tijekom srednjovjekovlja simbolizirala mudrost i dugovječnost, a ku'ćeš više od toga?!

I još: ovdje je, nakon što je pao u nemilost Janka Hunjadija, bio zatočen Vlad II., vladar Vlaške i otac danas svima znanog grofa Drakule. Drakula će, međutim, nakon što ga Turci vrate (a za taoca im ga je dao upravo njegov otac!), postati Hunjadijev štićenik i bezbeli koračati istim onim mostom, dvoranama i hodnicima kojima smo danas koračali mi, utopljeni među 276.000 turista koliko godišnje posjeti dvorac.